Vrlo često ljudi kažu: „Ne mogu zaspati, iako sam umorna.“. To je prvi znak da tijelo i um nisu u istom ritmu. Tijelo traži odmor, ali um i dalje „radi“. Razmišlja, analizira, planira, brine. Noć tada postaje jedini prostor u kojem sve ono što je tijekom dana potisnuto konačno izlazi na površinu.
Nesanica zato često nije problem sna, nego problem stalne budnosti. Budnosti prema obavezama, tuđim potrebama, očekivanjima, rokovima, perfekcionizmu. Kada tijekom dana nemamo prostora za predah, tijelo navečer ne zna kako stati. San ne dolazi na zapovijed, on dolazi tek kada se osjećamo dovoljno sigurno da pustimo kontrolu.
Posebno kod žena, san je snažno povezan s emocionalnim opterećenjem. Briga za druge, mentalni „to-do“ popisi, osjećaj odgovornosti i stalna dostupnost često ostavljaju malo prostora za sebe. Navečer, kada se svijet utiša, um preuzima glavnu riječ. Tada se javljaju misli koje nismo stigli obraditi, strahovi koje smo ignorirali i osjećaji koje smo odgađali.
San je tada poput ogledala - pokazuje nam ono što tijekom dana ne želimo ili ne uspijevamo vidjeti. Pokazuje gdje smo preopterećeni, gdje prelazimo vlastite granice i gdje živimo u stalnom „moram“. Nesanica nije slabost ni kvar organizma, nego često poruka da je tempo postao prebrz, a unutarnje potrebe zanemarene.
Zato se rješenje problema sa spavanjem rijetko nalazi samo u tehnikama uspavljivanja. Ono započinje tijekom dana, u načinu na koji raspoređujemo energiju, postavljamo granice, nosimo se sa stresom i odnosimo prema sebi. Kada dan postane mirniji, predvidljiviji i emocionalno sigurniji, noć to prirodno slijedi.
Rad na snu zato je uvijek i rad na životu. Učeći slušati signale tijela, usporiti kada je potrebno i dati sebi dopuštenje za odmor, stvaramo temelje za san koji obnavlja, a ne iscrpljuje. Mirne noći ne dolaze silom, one nastaju kao posljedica unutarnje ravnoteže.
