Mnoge roditelje preplave osjećaji i misli da više nisu potrebni, teško se nose s tišinom i osjećaju se zbunjeno pred vremenom koje im je sad na raspolaganju. U posebno izazovnoj situaciji se nalaze roditelji koji su sve posvetili roditeljskoj ulozi, kao i parovi koji su ostajali s partnerom samo zbog djece. I majke i očevi su pogođeni s ovim sindromom, a često se majke počnu opterećivati i svojim profesionalnim životom, posebno ako su dale otkaz zbog djece, a očevi se nose s krivicom jer nisu dovoljno vremena provodili s djecom, a sad je prilika za popravljanje toga nepovratno izgubljena.
Uz sve ovo, roditelji se intenzivno suočavaju s još jednim važnim životnim razdobljem, a to je starenje. Neki roditelji žele i dalje zadržati kontrolu i imaju poteškoće da "puste" djecu. Novootkrivena sloboda nosi sa sobom prazninu i veliki gubitak, na koje mnogi nisu računali u godinama koje su prethodile odrastanju i odlasku njihove djece. Svaka prekretnica u našem životu nosi i gubitak, a kad izgubimo, tad tugujemo. Tuga je prirodan, ljudski odgovor na gubitak. Važno je podsjetiti da svaka osoba ima svoj tempo tugovanja i da ovaj proces ne možemo ubrzati.
Prolaziti fazu sindroma praznog gnijezda nije znak slabosti, ne pogađa sve roditelje jednako i ovo razdoblje je privremeno. "Tišina" ili "vakuum" između različitih životnih faza koje prolazimo, kao i pitanje identiteta su dio životnog procesa.
Dok se roditelji privikavaju na nove okolnosti u kojima djeca sad grade svoja gnijezda, ovo može biti prilika za roditelje da ponovo upoznaju sebe, kao pojedince i partnere, ojačaju odnose koje imaju, obnove ranije interese, hobije i započnu s novim interesima, te odrede nove ciljeve. Pružiti sebi ponovo zadovoljstvo, bilo da je to ono što su roditelji ranije uživali, ili neke nove aktivnosti, mogu pomoći da se roditelji podsjete i na svoje uloge izvan roditeljske.
Dopustiti emocijama prostor Često potiskujemo neugodne emocije, poput tuge, straha, tjeskobe i trudimo se biti "jaki". Sasvim je prirodno osjećati tugu, prazninu i tjeskobu u ovom periodu. Emocije nisu znak da nešto nije u redu s nama i nisu znak slabosti. One su znak naše ljudskosti.
Istraživanje svog identiteta Sindrom praznog gnijezda jeste gubitak onog što smo imali, ali ovaj period nije potpuno obojen samo gubitkom. Kad djeca odu, to nam nudi priliku za tranziciju i ponovni rast onog što jesmo.
"Što sam uvijek odgađala za kasnije"? "U čemu sam uživala prije nego su djeca postala centar"? "Koje još uloge imam, osim roditelja"? Samo su neka od pitanja koja možemo sebe nježno pitati i tražiti odgovore.
Vraćanje starim interesima i hobijima, kao i nove aktivnosti će polako pomoći da se popuni prazan prostor. Šetnje, planinarenje, trening, ples, odlasci u kino, učenje novog jezika, crtanje, pisanje, volontiranje... - mogućnosti su nepregledne.
Partnerski odnos Često, kad djeca odu, svaki roditelj tuguje sam, u vlastitoj tišini. Komunikacija o promjenama s partnerom je prvi korak na putu prema izgradnji novog oblika bliskosti i povezanosti u partnerskom odnosu. Partner je prva osoba s kojom možemo razgovarati o ovoj životnoj fazi. Različita iskustva ne poništavaju ono što svaki partner osjeća dok prolazi. Komunikacija nam pomaže da razumijevamo jedni druge u različitostima. Moguće je i dalje graditi bliskost i rasti kao partneri.
Podsjetnik Svaka osoba ima svoj tempo. Uspoređivanje s drugima nam otežava naš vlastiti proces i prilagodbu. Ako tuga traje mjesecima, uz gubitak volje i smisla, te osjećaje izgubljenosti i preplavljenosti, razgovor sa stručnom osobom može biti od pomoći. To je briga o sebi.
